Zbog svog povoljnog geografskog položaja naspram plovidbenih pravaca, Unije su već u brončano i željezno doba imale stanovnike. Dokaz toga su stare gradine na vrhovima Unijskih brda s kojih se nadzirala plovidba duž tog dijela Jadrana. Plodno polje, slatka voda i povoljna klima osiguravali su dobru egzistenciju stanovništva, a brojni arheološki ostaci svjedoče i o razvijenoj umjetnosti mještana te trgovanju sa susjednim otocima.
S obzirom na povoljan položaj naspram plovnih pravaca, Unije su bile i u doticaju s grčkom kulturom te su općenito grčki pisci cijelu skupinu sjeverojadranskih otoka često spominjali u svojim djelima. Smatra se da je otok Unije dobio ime po grčkoj riječi heneios što znači njiva.
129. god. pr. Kr. Unije su, nakon vojne ekspedicije rimskog konzula G. S. Tuditana, priključene u rimski pravni i gospodarstveni sustav. Smatra se da je Rim Unije prepustio umirovljenim legionarima koji su sa sobom poveli svoje robove te su upravo oni uspjeli pokrenuti gospodarstvo na otoku. Na Unijama se razvija poljoprivreda, vinogradarstvo, a posebno maslinarstvo. Iz tog doba potiče villa rustica – arheološko nalazište u blizini Vrulja.
Nakon Rimljana otok preuzimaju novi osvajači – Franci. Iz tog doba nema puno tragova ili zapisa. U to vrijeme na Unije stižu Hrvati, a Franke uskoro zamjenjuju novi osvajači – Venecija. Nakon pada Venecije 1797.g. u kratko razdoblju izmijenile su se prvo austrijska (1797.-1805.), francuska (1805.-1813.) i druga austrijska uprava (1813.-1918.). Tijekom francuske uprave u Malom Lošinju osnovana je prva moderna jedinica lokalne uprave u tom dijelu hrvatskog prostora, kojoj su pripale i Unije. Funkcionalno povezivanje Unija s Malim Lošinjom od tada postaje sve bolje, tim više što su najkvalitetnije posjede na Unijama imali Lošinjani. Na početku austrijske uprave organizirana je sustavna hidrografska i katastarska izmjera hrvatske obale kojom su obuhvaćene i Unije koja je rezultirala kvalitetnim kartografskim prikazima otoka na katastarskom planu.
Stabilizacija političkih i gospodarstvenih prilika pogodovala je poboljšanju životnog standarda i higijenskih prilika, što je sve zajedno pogodovalo demografskom razvitku otoka. 1869. Je na otoku zabilježeno 520 stanovnika, 1880. popisano je 630, 1890. popisano je 678, 1900. popisano je 696, a 1910. popisano je 758 stanovnika. Rast bio ponajprije rezultat visoke stope prirodnoga prirasta, odnosno nastavka trenda rađanja razmjerno velikog broja djece, te istodobnoga smanjenja stope mortaliteta. Iseljavanje je s otoka tijekom 19. st. bilo neznatno. Međutim, pritisak stanovništva na razmjerno oskudne otočne obradive površine bio je sve veći, a postojala su i odgovarajuća pozitivna iskustva iseljenika sa susjednih otoka. Sve veći broj mladih Unijana počeo je razmišljati o iseljavanju s otoka, komplicirane političke prilike između dva svjetska rata kod mnogih su takvu odluku ubrzale.
O ekonomskom i društvenom razvoju otoka u posljednjim desetljećima austrijske uprave svjedoče podatci o osnivanju dviju škola, dvaju trgovačko-gospodarskih društava i dviju ribarskih zadruga . Te su zajednice otočana nastojale unaprijediti poljoprivrednu proizvodnju i plasman proizvoda po uzoru na djelovanje zadruga duž cijele hrvatske obale. Iako je otočni dio Hrvatske bio periferija u austrijskom dijelu velike Austro-Ugarske Monarhije, ta je država nastojala razvijati komunalnu i lučku infrastrukturu te poticati različite oblike ekonomskih aktivnosti. Uz ostalo, pomorska uprava iz Trsta dala je 1873. sagraditi veliki svjetionik na rtu Vnetak te svjetionik na Galioli. Ti su svjetionici označavali ulaz u Kvarner, pomorski put prema Rijeci, najvećoj hrvatskoj luci.
Svjetionik Vnetak
Gospodarsku suradnju otočana otežavala je politička podijeljenost na talijanaše i većinu otočana koji su u razdoblju donekle zakašnjeloga narodnoga preporoda postali svjesni svoje hrvatske nacionalne i kulturne pripadnosti.
Kao rezultat podijeljenosti stanovnika na Unijama su izgrađena dva mlina za masline – talijanski kod rive i hrvatski nešto južnije prema današnjoj bari. Oba mlina započela su s radom 1900.g. U to vrijeme s radom je počela i tvornica sardina na južnom dijelu sela.
Unatoč osnivanju pučke škole s hrvatskim nastavnim jezikom, uz stariju školu na talijanskom jeziku, te djelovanju pojedinih hrvatskih kulturnih udruga i ustanova sve veći broj otočana opredjeljivao se za talijansku opciju. Popisom iz 1910. na otoku je zabilježeno 65% talijanskog stanovništva, što je poslije Prvoga svjetskog rata iskorišteno pri određivanju granica između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Propašću Austro-Ugarske Monarhije Italija je okupirala velik dio hrvatske obale, nastojeći ostvariti nadzor nad teritorijem obećanim Londonskim ugovorom iz 1915. Velik dio okupiranog područja hrvatske obale, uključujući i cijelu cresko-lošinjsku otočnu skupinu, pripojen je Italiji na temelju odredbi Rapallskog ugovora potpisanog 12. studenoga 1920. Na taj način Unije su postale periferija Kraljevine Italije, a višestoljetne veze s ostatkom hrvatske obale, posebice preko sjevernodalmatinskih otoka, prekinute su novom političkom granicom. Unije su kao i ostatak cresko-lošinjske otočne skupine, administrativno priključene Provinciji Pula. Pred kraj talijanske uprave na otoku, prema njihovim podacima većina stanovništva bili su Hrvati.
Otok je 1921. dosegao maksimum broja stanovnika koji je, s obzirom na prirodno-geografska ograničenja, pretežitu agrostočarsku usmjerenost, nepostojanje odgovarajućih prometnih veza s Lošinjem i Istrom, slabu komunalnu infrastrukturu i manjak radnih mjesta za velik dio mladoga, posebice muškoga stanovništva, imao logičnu posljedicu otvaranja otočne populacije i postupnoga intenziviranja iseljavanja s otoka. Tada pokrenuti proces iseljavanja više se nije zaustavljao. U vrijeme Drugoga svjetskog rata dio stanovnika iselio je radi političkih razloga. Sve to rezultiralo je drastičnim smanjenjem broja stanovnika.
Talijanska uprava nastojala je potaknuti gospodarski razvitak na otoku. Tako 1932.g. s radom počinje električna centrala koja je osiguravala nekoliko sati struje dnevno. Centrala je bila korištena i kao privremeno mjesto za pakiranje ribe. Nešto kasnije pokrenuta je tvornica za preradu ribe u uvali Maračolu u organizaciji tvrtke Arrigoni iz Trsta. Tvornica je zapošljavala velik broj Unijanki, što je s jedne strane bio prvi pokušaj industrijalizacije na tomu malom otoku, a s druge strane i prvi veći formalni angažman žena u gospodarskim aktivnostima otoka izvan kućanskih i poljodjelskih poslova. Osnovna sirovina lovila se uz zapadnu obalu otoka, a tuna je dopremana iz Crnog mora. U međuratnom razdoblju na otoku se proizvodilo i vino cijenjeno zbog izvrsna okusa. Tvornica je zatvorena 1943, ali je ponovno otvorena nakon Drugog svjetskog rata.
Tvornica sardina 1941.g.
U to vrijeme otok je vrvio od života – stotine učenika u osnovnoj školi, 30-ak djece u vrtiću, 80 zaposlenih u cenariji i 40 ribara u ribarskom D.D koji su lovili za tvornicu. Radile su obje uljare, mlin za pšenicu i kukuruz, proizvodilo se sir, skuta, mesa, vuna i koža. Navodno je bilo 30.000 čokota vinove loze, a svi danas zarasli maslinici su bili održavani. Na Unijama su bili čitaonica, svećenički ured, više raznih prodavaonica, a djelovao je i tamburaški zbor.
Drugi svjetski rat zakomplicirao je stvari s obzirom na mnoge Unijani koji su emigrirali te su se neki borili u vojsci Italije, a neki u vojsci Sjedinjenih Država. Nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943. strateške pozicije na Malom Lošinju okupirali su prvo četnici, zatim partizani pa Nijemci, a tako su se redale i patrole na Unijama. Po svršetku rata na Unijama je bilo 639 stanovnika, od toga ih je 421 izjasnilo kao Hrvat, a 216 kao Talijan.
Socijalistički režim u tadašnjoj Jugoslaviji nastavio je razvoj negativnih trendova, pa se otok nastavio prazniti. Jedna od strategija tadašnje vlasti bilo je demontiranje unijske tvornice i njeno spajanje s lošnjiskom, no ribari nisu uspijevali naloviti ribe kako bi se iskoristio kapacitet te združene veće tvornice pa je 1954. tvornička oprema vraćena na Unije. Do tada se na Unijama stanovništvo prepolovilo, tvornica više nije mogla opstati te je zatvorena 10 godina kasnije. Zgradu tvornice zauzela je poslije JNA.
1969.g. na Unije se iskrcava Zajednica „Poslovno udruženje poljoprivrednih dobara“, koja je ugovorom s Općinom Cres-Lošinj dobila pravo obrade poljoprivrednog zemljišta. Dvije godine kasnije otvoren je restoran sumnjivog poslovanja i čiji rad je bio popraćen brojnim protestima lokalnog stanovništva. Naselili su na otok 300 fazana i 7 pari zečeva, dobili lovnu koncesiju, no lovaca nije bilo. Krajem 70-tih godina odlaze s Unija.
1979. na Unije stiže Jadranka – najveće turističko poduzeće na otočju, osniva Složenu organizaciju udruženog rada (JUR) Unije, u koju uključuje sve osim otočana, i započinje s obradom polja bez pitanja i slaganja sa vlasnicima zemlje. Započinje i stočarski preporod – bilo je predviđeno dovesti 1000 ovaca i 500 koza. Raskrčeni su putovi, postavljene žičane ograde, izgrađeno je nekoliko gospodarski zgrada i dovedeno je više poljoprivrednih strojeva. Iz probne bušotine u polju do sela je doveden i prvi unijski vodovod. Na Unijama je bilo premalo radne snage te su 1984. dovedeni novi otočani – 35 radnika iz Slavonije i Bosne. Naseljeni su u kuće čije vlasnike nitko nije ništa pitao.
Unije su se malo pokrenule – otvoren je dućan, pokrenuta je pekara, a restoran je počeo kuhati. Uz sve izrađene studije, promaknula je ekonomska računica – proizvodnja na otoku je ipak skuplja i kompleksnija nego na kopnu i tako cijela priča pomalo pada u vodu. Sumnjivo poslovanje, nezadovoljstvo Unijana rezultiralo je konačnim odlaskom Jadranke s Unija 1994. godine.
Jedan od najvažnijih datuma u novijoj povijesti Unija je 7. listopada 1979, kada na otok stiže struja.
Unije kroz staru kartografiju:
Izvori:
D. Magaš, J. Faričić, R. Lončarić: Geografske osnove društveno-gospodarske revitalizacije Unija
Nenad Starc: Program održivog razvoja Unija
Grant Karcich: The History and families of Unije