Svi svjetionici šjore Marije

0 Subota, 23.03.2013

Marija Nikolić, majka devetero djece (sin Slavko je poginuo kao gimnazijalac, aktivist 1943. Godine u Krku, i danas njegovo ime nosi ulica u kojoj majka Marija živi), rođena na otoku Unije, dobila je gotovo sve bitke u životu. Puna četiri desetljeća provela je s mužem Antom, svjetioničarem, na jadranskim svjetionicima, od Palagruže do Galiole. Ostale su joj uspomene na te surove godine koje se ne zaboravljaju, ali i najljepši dar – dvanasetero unučadi i 18 praunučadi.

Mariji su 93 godine. Njezina memorija fascinira: u nekim detaljima ispravlja i 73-godišnju kćerku Mariju Janeković, umirovljenu učiteljicu. Mukotrpan život na svjetionicima očvrsnuo je tu hrabru ženu i nježnu majku.

Iskušenje na Palagruži

Supruga Antona, koji je kao poznati ribar prije petnaestak godina na Krku, marija je upoznala na svojem otoku, Unijama. Bio je nešto stariji od nje. Povratnik iz Amerike. Najstariju kćerku, Mariju (Janeković) rodila je na Unijama samo dva mjeseca prije nego što je Anton dobio mjesto svjetioničara na Palagruži.

– Svu djecu, osim Slavka, rodila sam na Unijama – priča Marija – Kad god bi bilo vrijeme poroda, vraćala sam se na unije, bez obzira na teškoće putovanja. Često sam na svjetionicima, zbog novog porođaja, ostavljala Antona s malom djecom koja su se sama brinula o sebi. Ona starija o mlađima… Najstarija Marija imala je dva mjeseca kada smo krenuli na Palagružu. Ni taj put nije prošao  jednostavno. Ispred Šibenika parobrod je udario u  rivu. Iskrcali smo se, a Anton se vratio da spasi ono malo stvari što smo imali sa sobom. Petnaest dana ostali smo u Šibeniku, dok nije stigao drugi brod iz Trsta s kojim smo produžili za Komižu.

Marija se sjeća i dolaska na Palagružu, gdje se već nalazila obitelj drugog svjetioničara: 27. travnja 1908. godine. Naviknuta na život na otoku (Unije su relativno malo otok),  Mariji su dani tekli uz uobičajne napore i radosti. Najteže joj je, po njezinom sjećanju, ipak bilo onih 47 dana kada nije imala nikakvih vijesti o Antonu… Anton je , naime, otišao po svoju plaću svjetioničara na Palagruži, ali se zbog lošeg vremena nije mogao vratiti na svjetionik. Morao je čekati maestral ili tramuntanu, jer se samo uz pomoć njih mogao vratiti.

Tako je počela svjetioničarska služba antona i Marije nikolić, koja je trajala četrdesetak godina. Sa Palagruže su premješteni na Prvić, zatim Galiolu, pa još jednom na Prvić,d a bi to razdoblje mukotrpnog života završili na svjetioniku Negrit kraj Stare Baške.

Nasukana podmornica

Kada su bili na Prviću, Marija je očekivala treći porod. Kao i u dva prethodna, htjela je svojima na Unije. Anton je pratio na putu, jer se u to vrijeme od Prvića do Unija putovalo pet dana.

– Sve te dane na svjetioniku su ostala samo moja prva dva djeteta – sjeća se Marija. Moralo se tako, nije bilo druge… Znala sam da će desetogodišnja Marija znati da se brine o mlađoj sestri. Anton je ipak morao odmah natrag na svjetionik, a samo što je otišao s Unija, rodila sam treće dijete…

Anton i Marija bilu su 1916. na svjetioniku Galiola. Jedne noći, oba svjetioničara (jer je uz Antona bio još jedan), čuli su potmuli udar. Imali su osjećaj da je nešto udarilo u zgradu. Vani je bilo loše vrijeme. Svjetioničari su ipak odlučili da vide što je posrijedi.

– Anton je požurio vani – priča Marija – i imao je što vidjeti! U svjetionik je udarila talijanska podmornica…

Sivi trup podmornice nazirao se kraj zgrade, jednostavno je sjela na sprud. Čuli su se glasovi posade…

Galiola je tada bila pod Austro–Ugarskom i svjetioničari su, ostavljajući žene i djecu u zgradi, krišom uzeli malu batanu i otisnuli se put Unija odakle je javljeno Lošinju o prisutnosti nenadanog „gosta“. Prije nego što su se talijanski podmorničari snašli, došla je vojska i odvela ih. Pokušalo se s dizanjem podmornice, ali se ona prepolovila i potonula.

Život pustinjaka

O svom životu na svjetionicima Marija Nikolić ni danas ne priča s kajanjem. Naprotiv. Za nju je i tu život bio prebogat događajima.

Djeca su joj, zapravo, bila najveća radost. Naučila ih je od malih nogu na rad i odricanje. A sve ih je s Antonom izvela na put, školovala.

– Ni na jednom od tih svjetionika nije bilo ni zelenja, ni jaja, ni mlijeka. Djeca su mi bila već velika kada je Anton donio Negrit – ovcu. Kako nas je sve obradovalo! Bilo je to prvo mlijeko mojoj djeci u životu. S obiteljima drugih svjetioničara živjeli smo lijepo. Mora biti tako. Samo na svjetioniku ljudi se moraju ispomagati i imati razumijevanja jedni za druge. A to su inače godine neimaštine. U kući sam sve radila. Čak sam djeci i obuću popravljala. Kada bih ugrabila malo slobodnog vremena šila sam madrace, jer Antonova plaća nije bila dovoljna da školujemo djecu. Kćerkici Ankici smo, na primjer, prvi put kupili prave cipelice kada je prošla u grad, u školu, i ona je s njima završila cijelo školovanje…

Priča Marija o tim davnim godinama i pokazuje albume slika svojih potomaka. Dolaze, kaže, obilaze je kad god mogu. Živi s jednom kćerkom i sinom, ali se ljeti u njihovu kuću u Krku okupi i po dvadesetak unuka i praunuka. Svima marija sada kuha.

U svom dugom životu imala je duga razdoblja sreće, ali kao najradosnije trenutke izdvaja one kada su Antona premjestiti sa svjetionika u Kraljevicu za lučkog piloga, jer je tek tada djeci mogla pružiti normalan život.

U Krku svi znaju Mariju Nikolić. Ona je simbol materinstva i čovječnosti. Kada bi postojao orden za hrabrost pokazanu u savladavanju životnih teškoća, 93-godišnja Marija bi ga mogla dobiti.

Gradimir Radivojević
Vjesnik, 31. Svibnja 1981.

Komentiranje nije omogućeno.