Iskrasti se u tišini zore, navući cipelice lutalice, i pustiti ih da same odrede kojim će me putem odvesti dok se sunce stidljivo pojavljuje iza najvišeg Lošinjskog vrha, a ja ih gledam, i taj vrh i to sunce. I upijam ih u sebe.

Volim ta mirna i samotna jutra, i te staze i moj Otok i mirise i zvukove. I samu sebe tada ponajviše volim jer je takvim jutrima u potpunoj ravnoteži ono izvana i ono iznutra. Jedino društvo su mi tada cipelice lutalice i fotić.
I sve, baš sve, je na svom mjestu.

Otok je krajem svibnja prepun boja i mirisa ljekovitog bilja. Cvate kadulja, gospina trava, kičica, marulja, čistac. Brnistra se žuti na svakom koraku, divlji mak procvate na najneobičnijim mjestima kao što je, recimo, susjedova kamena ograda. Bijele cvjetne glavice buhača podsjete da je u stara vremena, godinama na Otoku bio organiziran otkup te biljke. Bušin zamiriši svojim balzamičnim mirisom, a smilje tek što nije procvalo- već u mislima pletem novi vjenčić od njegovih žutih cvatova idući puta kada se vratimo na Otok.

Ustvari, nikada niti ne odlazim s Otoka, cijelo sam vrijeme tamo- čak i sada dok pišem ove retke okružena betonskom džunglom zapadnog dijela Zagreba, susjedom koja svakodnevno vrišti na dvogodišnju curicu i drugom koja peče špek s jajcima u pol osam ujutro pa čak i onda dok se vozim liftom iz pretprošlog stoljeća ispunjenim “primamljivim” mirisima.

Normalno da sam na Otoku – gdje bih drugdje bila.

I zato, ovaj put, neka post bude posvećen Otoku…i svim vašim “Otocima”, utočištima, koja čine da se stopimo sa svojom iskonskom prirodom i da ne zaboravimo tko smo i što smo.
Sve vas lijepo pozdravljam!

Napisala: Andrea Šitum