Kao matematičar, na pitanje kako doživljavam Unije, odgovorio bih kao koordinatni početak. Udaljenosti svih životnih destinacija u kojima sam živio i u kojima sam možda mogao živjeti, mjerene su u odnosu na Unije i uvijek se pri nekakvom odlučivanju težilo ka minimalnom rastojanju. Kao fizičar na isto pitanje mogao bih odgovoriti da Unije za mene predstavlja ravnotežno stanje. Svi sistemi u prirodi teže ka svom ravnotežnom stanju, tako i ja. Unije za mene predstavlja mentalnu, emotivnu i tjelesnu ravnotežu.

Ako bih se otrgnuo od svakodnevne okupacije poslom ne bih mogao tako jednostavno dati odgovor na postavljeno pitanje. Morao bih dobro da razmislim.

Kako opisati mjesto gdje vrijeme staje, gdje dnevne aktivnosti postaju rituali koji se ponavljaju iz dana u dan? Danas liči na juče, a juče na prekjuče. Što je najvažnije, to uopće nikog ne pogađa. Da li smo mi takvi stvorili takvo mjesto ili nas je ono samo oblikovalo prema sebi? Teško je reći. Istina je da i ne činimo mnogo da se od takve atmosfere otrgnemo. Očigledno je da nam prija taj kontrast između ubrzanog života u gradu i života u bezvremenskoj idili koju pruža to mjesto. Kameniti otok bujne vegetacije, smješten na otvorenom moru i ukrašen brojnim uvalama.

Možda ipak to mjesto čine neki dragi ljudi koje viđamo nekoliko puta godišnje i koji u svim ljepotama otoka uživaju na isti način kao i mi. U stvari mi zajedno sa njima stvaramo atmosferu u kojoj se tako dobro osjećamo. More nas okupi, dozvoli nam da razmijenimo priče, razmišljanja i emocije, a zatim sve to pretvori u nijemo uživanje u pogledu ka pučini i osluškivanje tišine. Svi pamtimo večernja okupljanja uz mjesečinu, miris mora, aromatični pejzaž i zvuk laganog večernjeg maestrala koji se gubi u jutarnjoj bonaci.

„More je stanje uma …“, rekao bi jedan ribar i mislim da je time dosta toga rečeno. Možda se iz ove rečenice može izvući i generalni zaključak. Međutim, bio sam i u drugim mjestima koja imaju more. Ipak, Unije je samo jedno …

NAPISAO: Goran  Zajić